Njegove ruke su nervozno tražile svoje mjesto u prostoru, sve dok nisu obgrlile moja ramena. Sjedili smo jedno pored drugoga, i zagrlio me. A moji dlanovi na njegovim koljenima, preblizu da bi bili suptilni, predaleko da bi bili izravni. Prstići nervozno skakuću. Smješno je, ili sam jednostavno sretna. Zajedno smo, tu, u ovom prostoru koji izgleda kao da ga je svemir pripremio i uredio samo za nas. I lijepo je, stvarno je lijepo. Gledam ga i mislim si kako ne smijem zeznuti, ne ovaj put, ne s njim. Gledam ga i mislim si kako ga volim, stvarno ga jako volim. Gledam ga, gledam nas, i ne želim da ovaj trenutak prestane. Nikad. Ali prestao je, zato sad sjedim ovdje i pišem o njemu, ponovo ga prožovljavam. On više nije tu, ja više ne čujem njegov smijeh. Ali ćut ću ga, možda već sutra, i zato idem dalje, zato imam razlog danas pretvoriti u sutra. I zato jedva čekam.
I tako bez obzira što nisu bili zajedno, a vjerovatno nikad i neće, ona je bila sretna znajući da on postoji tamo negdje. Bilo joj je dovoljno da se povremeno čuje s njim, tada nije bilo kraja njenoj radosti, a osmijeh joj nije silazio s lica. Kasnije, sa zvukom njegove posljednje poruke, ponovo se vraćala u svoj svijet, misleći na njega, sanjajući ga svake noći. Jednostavno voleći ga cijelim svojim bićem….
(via allineedislove-)
(via rarelyfoundrare)
120Nitko
Kako volim biti nitko.
Iako poriv za time da budem netko uvijek postoji, tako je lijepo biti nitko.
Želim biti netko, oduvijek to želim. Možda neki nitko, ali opet netko.
Koliko si puta poželela da si neko drugi? Hoćeš da ti kažem koliko sam ja puta? Bezbroj. Više i ne volim sebe, ali ću uvek da kenjam drugima za komplekse. Nemam pojma, ja sam čudna, previše čudna za bilo koga. U jednom trenutku, voleću svoje mane, one su najbolji deo mene i ti fazoni, a već u drugom ću da mrzim sve na sebi i u sebi. Pogledaću se u ogledalo i neću videti ni jednu jedinu stvar koja će mi se svideti. Čupava, nedefinisana kosa, nejednake, jadne obrve, glupe, smorene oči, preveliki nos, premala usta, predebele butine, čudna stopala, stomačić.. I onda ću se setiti “Hej, bar si dobra osoba”.. i onda će na pamet da mi padne neki bivši dečko prema kome nisam ispala fer, bivša najbolja drugarica koja bi još bila kraj mene da sam stvarno dobra osoba, sadašnja drugarica koju gubim, hiljade ljudi koje sam razočarala, glupe stvari koje sam radila, pogrešni ljudi na koje sam trošila isuviše vremena i pravi ljudi koje sam uporno gurala od sebe. Stvarno- mrzim sebe. Ne vidim što ne bih želela da budem neko drugi.
(via maleckaponoczvecka)
(via throughtheeyesofachild)
(Source: djevojka-izgubljene-duse, via errando-discimus)
Apsolutno nisam znao ništa o njoj. Viđao sam je par puta, kako stoji naslonjena na neki glupi zid hodnika i sluša neku svoju, verovatno, glupu muziku. Mrzeo sam njen glupi osmeh koji je nosila sa sobom čak i kad je padala kiša, mrzeo sam njen veseli hod, njena glupa previše vedra javljanja i mahanja, njene glupe drugarice sa kojima se nikad nije uklapala i mrzeo sam celu njenu glupavu pojavu.. A najviše?? Najviše sam mrzeo to što sam hteo da stojim naslonjen na taj glupi zid i slušam sa njom njenu glupu muziku, dok se ona glupavo smeši i previše veselo javlja svojim glupim drugaricama.. Eto. I ja sam hteo da budem nešto glupo njeno.
(via errando-discimus)
(Source: obecavam-da-razumem, via errando-discimus)
Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bežanje natrag, jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek. Preterati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Ivo Andrić, Znakovi Pored Puta (via eauxtroubles)
(Source: danilova, via zovimesrecom)
O setim se ja tebe, i te kako. Svaku noc kad legnem u krevet k’o mala devojcica naivno poljubim dlan, udahnem duboko i pusem sto duze mogu u dlan okrenut prema sjeveru, prema tebi u tom dalekom gradu.
Setim se ja tebe, vidiš.
I te kako te se setim…
(via maleckaponoczvecka)
(via zovimesrecom)
I want to kiss you. I want to take your face in my hands and pull your lips to mine. I want to push in to your body with so much passion that it leaves you breathless. I want to taste you. I want to run my hands through the back of your hair and down to your waist. I want to feel your heartbeat against mine. I want to overwhelm you with my kiss. I want to lightly bite your lip after pressing against it. Soft. Hard. Back to soft. Back to hard. I want to feel you smile against my lips. I want to feel your skin beneath my fingertips. I want to kiss you with such intensity that once we finish, you’re left gasping, eyes closed, lips still moving in rhythm. I want to show you how much I want you.
(Source: likecatchingfire, via errando-discimus)
(via errando-discimus)
(via errando-discimus)
(Source: oursuicidenotes, via errando-discimus)
(Source: spinningwrites, via errando-discimus)
(via errando-discimus)
